Cigar Talk s Zdravkom Brkićem

Već nakon nekoliko minuta razgovora sa Zdravkom Brkićem postaje jasno da su cigare za njega puno više od hobija ili profesije. One su način upoznavanja ljudi, putovanja svijetom i skupljanja priča koje se pamte cijeli život. Tijekom gotovo tri desetljeća imao je priliku upoznati najveća imena cigar industrije, više od pedeset puta posjetiti Kubu, sudjelovati u razvoju prvog regionalnog cigar brenda te ostati vjeran jednostavnoj filozofiji, dobra cigara nikada nije važnija od dobrog društva.

Njegov pogled na svijet cigara oslobođen je pretjeranog romantiziranja i pomodnih trendova. Ne zanimaju ga beskrajne rasprave o aromama ni potreba da se svaka cigara pretvori u znanstveni eksperiment. Umjesto toga, govori o iskustvu, ljudima i trenucima zbog kojih se uvijek iznova vraća ovom ritualu.

U novom izdanju našeg #CigarTalk serijala, razgovarali smo o počecima, Kubi, podcastu Smoke & Talk, omiljenim cigarama i svemu onome što je naučio tijekom gotovo trideset godina provedenih u svijetu premium cigara. Evo što smo saznali.

Možete li se za početak ukratko predstaviti našim čitateljima?

Zdravko Brkić: Kada pogledam svoj profesionalni put, zapravo shvatim da sam cijeli život imao sreću raditi ono što volim. U ugostiteljstvo sam ušao prije više od četrdeset godina, nakon toga radio sam u hotelijerstvu, zatim u svijetu premium vina i alkoholnih pića, a posljednjih gotovo trideset godina moj je život usko vezan uz cigare.

U početku su bile isključivo osobna znatiželja i zadovoljstvo, no vrlo brzo postale su i moj profesionalni poziv. Danas obnašam funkciju marketing direktora kompanije Julieta d.o.o., ali ono što me najviše veseli jest činjenica da sam zahvaljujući cigarama upoznao nevjerojatan broj ljudi, proputovao svijet i ostvario mnoge snove koje kao mladić nisam mogao ni zamisliti.

Kada je počela Vaša priča s cigarama?

Zdravko Brkić: Zvuči kao klišej, ali moja priča s cigarama doista je započela sasvim slučajno. Bila je 1995. godina i radio sam u hotelu Hyatt kao Departmental Trainer u F&B sektoru. Upravo smo u ponudu uvodili cigare pa je moj posao bio proučiti sve što se tada moglo pronaći o toj temi kako bih educirao kolege. Danas je dovoljno otvoriti internet i u nekoliko sekundi pronaći gotovo sve informacije, ali sredinom devedesetih to je izgledalo potpuno drukčije. Knjige su bile jedini ozbiljan izvor znanja, a internet je tek počinjao postojati. Paradoksalno, tada nikada nisam ni pomislio da bih jednog dana mogao uživati u cigarama.

Jedne večeri u hotel je stigao gost iz Sjedinjenih Američkih Država koji je tražio cigar lounge. Mi ga tada još nismo imali, ali smo imali bar u kojem su se cigare prodavale. Razgovarali smo o njegovoj Partagás Lusitaniji, a nakon što sam mu preporučio nekoliko pića koja bi se izvrsno slagala uz nju, ostao je potpuno zbunjen. Pitao me koju cigaru inače pušim. Kada sam odgovorio da nikada nisam zapalio nijednu cigaru, jednostavno mi nije vjerovao. Bio je uvjeren da netko tko toliko zna o cigarama mora imati godine iskustva iza sebe. Na kraju je inzistirao da nakon završetka smjene sjednem s njim i zapalim svoju prvu cigaru. Tako je sve počelo.

“Danas, gotovo trideset godina kasnije, mogu reći da je upravo ta Partagás Lusitania promijenila cijeli moj život.” - Zdravko Brkić

Gosp. Brkić bez zadrške kaže kako je Kuba za njega i dalje apsolutno mjerilo kada su premium cigare u pitanju. Smatra da su usporedbe između kubanskih cigara i onih iz Novog svijeta često pogrešno postavljene jer, kako objašnjava, određena podneblja imaju karakter koji je jednostavno nemoguće replicirati. Uspoređuje to s vrhunskim Pinot Noirom iz Burgundije jer postoje izvrsna vina koja mogu nastajati diljem svijeta, ali postoje terroiri čija je jedinstvenost neponovljiva.

Posebno ističe regije San Juan y Martínez i San Luis u pokrajini Pinar del Río, koje smatra domom najboljeg duhana na svijetu. Ne osporava kvalitetu cigara iz Nikaragve, Dominikanske Republike ili Hondurasa, no smatra da svatko tko tvrdi kako su nadmašile kubanski duhan zanemaruje desetljeća iskustva i kontinuiteta koje Kuba ima iza sebe. Kako kaže, ozbiljna usporedba moguća je tek kada netko uspije generacijama ponavljati istu razinu kvalitete.

O tome govori iz osobnog iskustva. Na Kubi je prvi put boravio 2004. godine tijekom Habanos Festivala, a od tada ju je posjetio više od pedeset puta. Većina tih putovanja bila je vezana uz obilazak plantaža, tvornica i berbi duhana, zbog čega je Kubu godinama doživljavao prvenstveno kroz posao. Tek prošle godine, kada je sa suprugom otputovao kako bi proslavili dvadesetu godišnjicu braka, prvi je put imao priliku zemlju upoznati kao običan turist. Upravo mu je to iskustvo, priznaje, pokazalo jednu sasvim drukčiju stranu otoka, onu u kojoj nije razmišljao o fermentaciji duhana i proizvodnji cigara, nego je jednostavno uživao u mjestu kojem se desetljećima vraća.

Postoji li cigara koju posebno pamtite? Što ju je učinilo nezaboravnom?

Zdravko Brkić: Kada me to netko pita, uvijek se nasmijem jer je gotovo nemoguće izdvojiti samo jednu cigaru. Tijekom svih ovih godina bilo ih je na stotine koje su ostale povezane s nekim ljudima, putovanjima ili trenucima koje ne zaboravljate. Mogao bih o tome napisati cijelu knjigu, a kamoli odgovoriti u nekoliko rečenica.

Ipak, postoji jedna priča kojoj se uvijek vraćam. Bila je 2006. godina, a na Habanos Festival u Havanu otišli smo kao mala ekipa prijatelja. Aleksandar Nikolić Tony, Aleksandar Srećković Kubura i ja. Prijavili smo se na masterclass koji je vodio Simon Chase, čovjek koji je u to vrijeme bio jedno od najvećih autoriteta britanske, ali i svjetske cigar scene. Njegove tekstove čitao sam godinama i znao koliko se od njega može naučiti.

Naravno, kao i svaki dobri učenici, stigli smo puno prije početka predavanja. Dok smo čekali, ugledali smo Simona kako uz jutarnju kavu puši Cohibu Lancero. Pogledali smo se, otišli ravno u trgovinu u kongresnom centru i kupili cijelu kutiju Lancera. Nisu se prodavali pojedinačno, pa nismo imali puno izbora. Sjeli smo i zapalili ih kao da je sasvim normalno pušiti Lancero u devet ujutro. Simon nas je promatrao nekoliko minuta, a onda prišao našem stolu i pitao kako to da tako mladi ljudi već ujutro puše Lancero. Mogao sam pokušati ispasti pametan, ali rekao sam mu istinu.

“Vidjeli smo da Vi pušite Lancero pa smo zaključili da je to sigurno dobar izbor. Počeo se smijati. Sjeo je s nama i rekao rečenicu koju nikada nisam zaboravio. Mislio sam da ste ozbiljni poznavatelji cigara. Zapravo ste samo odlični prepisivači.”

Nakon toga proveo je gotovo pola sata razgovarajući s nama. Kada je predavanje počelo, odveo nas je u prvi red i rekao da sada pažljivo slušamo kako bismo opravdali činjenicu da pušimo Lancero. To je bio jedan od onih trenutaka kada shvatite da najveći autoriteti nisu nužno i najnedostupniji ljudi. Upravo suprotno. Najviše sam naučio od ljudi koji su bili spremni sjesti za isti stol, zapaliti cigaru i podijeliti svoje iskustvo.

Kasnije sam imao priliku upoznati mnoge druge velikane poput Jimmyja Nga, Jamesa Sucklinga, Davida Savonu i brojne vlasnike najpoznatijih cigar loungeova i tvornica. Svaki od njih ostavio je neki trag, ali Simon Chase uvijek će imati posebno mjesto u mom sjećanju jer me naučio da je znatiželja jednako važna kao i znanje.

Imate li omiljeni brend cigara?

“Kada bih do kraja života mogao pušiti samo jednu cigaru, bez ikakvog razmišljanja odabrao bih Hoyo de Monterrey Double Corona.” - Zdravko Brkić

To govorim već godinama i nikada nisam promijenio mišljenje. Ljudi me često pitaju zašto baš ta cigara. Iskreno, teško mi je dati racionalan odgovor. Kako objasniti zašto vam je netko najbolji prijatelj? Ili zašto vam je određena pjesma draža od svih ostalih? Jednostavno postoji nešto što vas privuče i više nemate potrebu tražiti logično objašnjenje.

Tako je i s ovom cigarom. Kod nje me uvijek iznova oduševljava ravnoteža. Nikada ne pokušava biti glasnija nego što treba, nikada ne nameće svoju snagu, a opet ima karakter koji prepoznate već nakon nekoliko dimova. To je cigara kojoj se vraćam desetljećima i koja me još nijednom nije razočarala. Možda je upravo to najbolja definicija omiljene cigare, one kojoj se uvijek vraćate, bez obzira na sve novo što ste u međuvremenu probali.

A što je s formatima? Imate li omiljenu vitolu?

“Danas je odgovor vrlo jednostavan, Lancero.” - Zdravko Brkić

Zdravko Brkić: Možda će netko pomisliti da je razlog ona priča sa Simonom Chaseom, i sigurno je dijelom u pravu. Svaki put kada zapalim Lancero, sjetim se tog jutra u Havani i lekcije koju sam tada dobio. Ali nije riječ samo o emocijama. Lancero je format koji od pušača traži malo više pažnje. Nije cigara koju ćete zapaliti usput ili zato što želite ostaviti dojam. Ako je pušite kako treba, nagradit će vas nevjerojatnom elegancijom i kompleksnošću.

Volim i Perfecto formate, a kada govorimo o njima, za mene je Davidoff apsolutni kralj.

S druge strane, nikada nisam bio veliki ljubitelj izrazito debelih cigara. Znam da su posljednjih godina vrlo popularne, ali meni osobno jednostavno ne odgovaraju. Naravno, postoje iznimke, poput pojedinih Plasencijinih Sixto formata koje bi bilo šteta preskočiti, no općenito više volim eleganciju nego demonstraciju veličine.

Na kraju dana format bi uvijek trebao služiti cigari, a ne obrnuto. Upravo zato mislim da će se, kada prođu svi trendovi, mnogi ponovno vratiti klasičnim formatima koji nikada nisu izašli iz mode.

Gosp. Brkić ne vjeruje u univerzalna pravila kada je riječ o sparivanju cigara i pića. Za njega najbolja kombinacija uvijek ovisi o trenutku, raspoloženju, društvu i dobu dana. Kada prvi put kuša novu cigaru, najčešće bira običnu vodu koju svakodnevno pije jer želi neutralnu referentnu točku i što čišći doživljaj same cigare.

Slično razmišlja i o kavi. Iako je tijekom godina kušao neka od najpoznatijih imena svijeta kave, uključujući Kopi Luwak zbog kojeg je jednom prevalio gotovo 800 kilometara do zagrebačkog Ellis Caféa, danas kaže da mu je važnija dobra, poznata šalica kave nego rijetkost ili cijena zrna.

Od alkoholnih pića najviše izdvaja pjenušava vina. Nakon dvadesetak godina rada u vinskoj industriji, prednost daje vinima proizvedenima tradicionalnom metodom u odnosu na Charmat, a jednako cijeni vrhunske francuske etikete i kvalitetne domaće pjenušce. Smatra ih idealnim pratiteljem cigara jer osvježavaju nepce i ne preuzimaju glavnu riječ.

Uz osmijeh dodaje kako će vas čaša pjenušca uz doručak i jutarnju cigaru još uvijek učiniti čovjekom od stila, dok bi ista scena s viskijem ili Negronijem vjerojatno izazvala sasvim drukčije reakcije. Cijelu filozofiju sparivanja zato sažima u dvije riječi: “bubbles & smoke”.

Postoje li namirnice ili gastronomske kombinacije koje posebno dobro nadopunjuju okuse cigara?

Zdravko Brkić: Naravno da postoje, ali opet dolazimo do iste priče, sve ovisi o čovjeku.

Čokolada je uvijek siguran izbor. Voće također može lijepo osvježiti nepce između dimova, a bogatija hrana često izvrsno funkcionira uz snažnije cigare.

“No nikada nisam volio stvarati dojam da uz cigare nužno mora ići luksuzna gastronomija. Dapače, jedna od kombinacija koju često spominjem ljudima uvijek ih nasmije. Burek sa sirom i šampanjac. I svaki put dodam isto. Probajte pa ćemo razgovarati poslije.” - Zdravko Brkić

Mislim da je problem u tome što se svijet cigara često pokušava prikazati ozbiljnijim nego što zapravo jest. Kao da uz cigaru obavezno morate imati kavijar, kristalne čaše i stol od orahovine. Ja u to ne vjerujem. Život je puno jednostavniji. Sve dijelim na dvije kategorije; sviđa mi se ili mi se ne sviđa. Tako biram hranu, vino, cigare, ali i ljude.

Danas je moderno analizirati svaku cigaru do najsitnijih detalja. Govori se o notama cedrovine, različitim vrstama papra, zemlji, koži, kakau… Ako nekoga to veseli, nemam ništa protiv. Ali meni je važnije jedno sasvim drugo pitanje: Želim li ponovno zapaliti tu cigaru? Ako je odgovor da, onda je to dobra cigara. Ako nije, sva analiza svijeta neće promijeniti moje mišljenje.

U ugostiteljstvu sam davno naučio jednu rečenicu koju nikada nisam zaboravio:

“Svako ima pravo biti seljak za svoje pare.” - Zdravko Brkić

Sve dok svojim izborom ne šteti drugima, neka svatko uživa na način koji ga čini sretnim. Upravo u tome i jest ljepota cigara. Ne postoji jedan ispravan način uživanja.

Gosp. Brkić smatra da se svijet premium cigara trenutačno nalazi u razdoblju velikih promjena. Na tržište danas podjednako utječu dostupnost duhana, politička situacija na Kubi, porezi, carine i poslovne odluke velikih proizvođača, no kada je riječ o samim cigarama, vjeruje da se polako bliži kraj jednog dugogodišnjeg trenda.

Posljednjih godina tržištem su dominirale cigare velikih promjera, često veće od ring gaugea 60, no osobno smatra da će se ljubitelji cigara postupno vraćati elegantnijim i klasičnijim formatima poput Corone ili Lancera. Ne temelji to na tržišnim analizama, već na iskustvu koje je stekao tijekom desetljeća provedenih u industriji.

Trendovi ga, priznaje, nikada nisu previše zanimali. Pozivajući se na poznatu misao Coco Chanel da “moda prolazi, a stil ostaje”, ističe kako isto vrijedi i za cigare. Dok su izrazito velike vitole za njega prije svega odraz trenutne mode, Lancero vidi kao bezvremenski format koji će, baš poput drugih klasika, uvijek pronaći svoje mjesto među istinskim ljubiteljima cigara.

Čini se da balkanska cigar scena posljednjih godina ozbiljno raste. Postoji li neki lokalni projekt ili brend koji posebno pratite?

Zdravko Brkić: Kada pogledam kako je regionalna scena izgledala prije dvadesetak godina, a kako izgleda danas, razlika je golema. Nekada smo mogli samo sanjati o projektima koji danas postoje. Velik korak naprijed dogodio se pojavom regionalnih izdanja kubanskih cigara za Adriatic regiju, zahvaljujući Camelotu iz Zagreba. Nakon toga stigla je ekskluzivna Sancho Panza 109 za Srbiju, a zatim i brojni drugi projekti koji su pokazali da Balkan više nije samo tržište koje konzumira cigare, nego regija koja aktivno sudjeluje u njihovoj priči.

Posebno mjesto u svemu tome zauzima Despot Cigars. Uz taj sam projekt od samog početka i imao sam privilegiju sudjelovati u njegovu stvaranju. Vlasnik tvrtke Despot pozvao me da zajedno s njegovim sinovima, Jovanom i Uglješom, razvijemo projekt Despot Cigars. Iz te suradnje nastale su serije Despot J, Despot I i Despot Z, pa se ponekad našalim da sam s vremenom postao svojevrsni “usvojeni Despot”. Posebno me veseli što se priča danas nastavlja i kroz treću generaciju obitelji, koja je također dobila vlastitu seriju, Despot V.

Uz taj sam projekt od samog početka i mogu reći da sam imao privilegiju sudjelovati u njegovu nastanku. Ono što je 2019. godine izgledalo kao pomalo luda ideja, već dvije godine poslije postalo je prva regionalna cigara proizvedena u Nikaragvi.

Zanimljivo je da sam još 2002. godine, kada sam osnovao Cigar Society Club, često govorio kako bi mi najveći profesionalni san bio jednoga dana sudjelovati u stvaranju vlastitog blend-a i formata cigare. Nisam ni slutio da će se taj san doista ostvariti.

Zato danas ljudima često kažem da budu oprezni sa svojim željama. Ponekad se zaista ostvare.

Posebno me veseli što danas imamo i nove regionalne projekte poput crnogorskog brenda Tempus. Ono što ovu zajednicu čini posebnom jest činjenica da među nama nema osjećaja konkurencije. Naprotiv, svi se međusobno podržavamo.

Svijet cigara možda je jedan od rijetkih hobija u kojem nacionalnost, politika, vjera ili društveni status vrlo brzo postanu potpuno nevažni. Kada nekoliko ljudi sjedne za isti stol i zapali cigaru, ostaju samo razgovor i zajedničko iskustvo. Upravo zbog toga vjerujem da cigare povezuju ljude na način koji je danas sve rjeđi.

Kako je nastala ideja za podcast Smoke & Talk?

Zdravko Brkić: Mislim da odgovor zapravo leži u generaciji kojoj pripadam. Odrastao sam uz radio i još uvijek vjerujem da je upravo radio bio jedan od najintimnijih medija. Ljudi su slušali emisije kako bi nešto naučili, otkrili novu glazbu ili čuli zanimljiv razgovor. Voditelji su bili pripremljeni, znali su o čemu govore i trudili se slušateljima prenijeti nešto vrijedno.

Danas mislim da je podcast zapravo radio 21. stoljeća. Ljudi ga slušaju dok voze, putuju, šeću ili vježbaju. Ne moraju nužno gledati ekran da bi bili dio razgovora. Miloš Lukić i ja dugo smo razgovarali o tome kako nam nedostaje sadržaj koji će biti drukčiji od onoga što se danas najčešće može pronaći na društvenim mrežama. Nismo željeli još jedan podcast u kojem će se sat vremena raspravljati o nijansama omotača, notama cedrovine ili cigarama koje većina gledatelja nikada neće imati priliku ni vidjeti. Puno više zanimali su nas ljudi. Oni koji iskreno uživaju u cigarama, bez potrebe da ikome nešto dokazuju. Ideja se rodila sasvim spontano. Gotovo svakodnevno sjedili smo u Cohiba Atmosphere Loungeu, razgovarali o putovanjima, ljudima i iskustvima koja su nam cigare donijele kroz život. Nakon nekog vremena počeli smo primjećivati da ljudi za susjednim stolovima sve manje razgovaraju međusobno, a sve više slušaju naše priče. Tada smo shvatili da upravo takve razgovore želimo snimati.

Zbog toga nikada nismo htjeli studijsku atmosferu. Nema velikih slušalica, umjetne rasvjete ni scenografije koja odvlači pažnju. Snimamo ondje gdje bismo ionako sjedili da nema kamera. Željeli smo da gledatelji imaju osjećaj kao da sjede za stolom zajedno s nama.

Mislim da upravo zbog toga Smoke & Talk nije podcast samo o cigarama. To je podcast o ljudima koji uz cigare imaju što ispričati.

Koliko je u svijetu cigara važan mentor ili se danas sve može naučiti putem interneta?

“Mislim da je mentorstvo jedno od najvećih bogatstava koje čovjek može imati, ne samo u svijetu cigara nego u životu općenito. Imao sam sreću učiti od ljudi koji su desetljećima gradili cigar kulturu i zahvaljujući njima saznao sam mnogo toga što nikada nisam pronašao u knjigama. To nisu bile lekcije o tome kako pravilno zapaliti cigaru ili prepoznati određeni okus. To su bile životne lekcije koje možete naučiti jedino sjedeći za istim stolom s ljudima koji imaju iskustvo.” - Zdravko Brkić

Kasnije sam i sam imao priliku biti mentor mlađim kolegama. Zanimljivo je kako svoje mentore često spominjem s velikim poštovanjem, dok mnogi od onih kojima sam pokušao pomoći danas vole reći da su sve naučili sami. Valjda je i to dio životnog puta.

Jedan od rijetkih koji me i danas javno spominje jest Hrvoje Koštić. Možda sam mu u jednom razdoblju doista bio mentor, ali nakon svih cigara koje smo zajedno popušili mislim da je puno ljepše reći da smo danas prijatelji. Upravo je to ono što mentorstvo u svijetu cigara zapravo jest. Ne postoji odnos profesora i učenika. Postoje ljudi koji zajedno provode vrijeme, razmjenjuju iskustva i kroz razgovor uče jedni od drugih. Može li se danas učiti putem interneta? Naravno da može. Internet je otvorio pristup informacijama kakav prije dvadeset ili trideset godina nismo mogli ni zamisliti. Međutim, jednako tako otvorio je prostor i velikom broju ljudi koji vrlo samouvjereno dijele mišljenja iza kojih često ne stoji stvarno iskustvo. Zato uvijek savjetujem da se pažljivo bira od koga se uči. Osobno nikada nisam bio ljubitelj online certifikata i virtualnih edukacija o cigarama. Netko vam održi nekoliko sati predavanja preko ekrana, pošalje diplomu i to nazove mentorstvom. Za mene to nije isto. Pravi mentor nije osoba koja vam samo prenese informacije. Pravi mentor je netko tko će vas godinu dana kasnije prepoznati na ulici, sjesti s vama, zapaliti cigaru i nastaviti razgovor tamo gdje ste prošli put stali. Upravo se u tome krije najveća vrijednost ovog hobija.

Preferirate li ravni rez, V-cut ili punch?

“Kada bih odgovorio potpuno iskreno, rekao bih da najčešće koristim ono što mi je u tom trenutku pri ruci. Ako smo negdje na putu ili u društvu, ne razmišljam previše o tome. Ali kada bih morao odabrati samo jedan način rezanja za ostatak života, uvijek bih izabrao ravni rez, i to škarama.” - Zdravko Brkić

Koliko su važni kvalitetan rezač, upaljač i futrola? Imate li omiljene proizvođače ili modele?

Zdravko Brkić: Mislim da se važnost pribora često malo prenaglašava. Naravno da je kvalitetan alat ugodniji za korištenje, ali ne vjerujem da će vas skup rezač učiniti većim ljubiteljem cigara.

Kod rezača mi je najvažnije da je jednostavno oštar. Ako dobro reže, ispunio je svoju svrhu. Ne trebaju mi komplicirani mehanizmi ni luksuzni materijali.

Slično razmišljam i kada su upaljači u pitanju. Osobno uvijek radije biram soft flame nego torch. Ako već koristim torch, onda neka bude single flame. Nikada nisam razumio fascinaciju upaljačima s tri ili četiri plamena. Meni više izgledaju kao alat iz autolimarske radionice nego kao nešto što pripada ritualu uživanja u cigari.

A šibice...njih uvijek posebno izdvajam. Šibice i cedrovina imaju romantiku koju nijedan upaljač neće moći zamijeniti. To su sitnice koje podsjećaju na vrijeme kada je cijeli ritual bio sporiji i nekako prirodniji.

Kada su futrole u pitanju, tu priznajem da imam malu slabost. Njih kupujem puno češće nego što mi stvarno trebaju. S vremenom sam naučio da nije najvažnije čije ime piše na futroli, nego od kakve je kože izrađena. U Novom Sadu postoji Manual, kuća koju iznimno cijenim zbog načina na koji obrađuju kožu. Tijekom pandemije razvili su nekoliko modela futrola izrađenih od prirodno štavljene kože, bez agresivnih kemikalija i umjetnih obloga. Takva koža diše, upija vlagu iz humidora i kasnije pomaže održati cigaru u odličnom stanju.

To su detalji koje možda ne primijetite odmah, ali dugoročno čine veliku razliku.

Za kraj, možete li preporučiti jednu cigaru do deset eura koju bi svaki ljubitelj cigara trebao isprobati?

“Ako bih morao napraviti vrlo kratak popis, na njemu bi se svakako našla Villa Zamorano Danlí Robusto. Smatram da nudi fantastičan omjer cijene i kvalitete i već godinama je preporučujem ljudima koji žele dobiti puno za razuman novac. Odmah uz nju izdvojio bih i Joya de Nicaragua Original Clásico, bilo u Robusto ili Churchill formatu.” - Zdravko Brkić

Za mene je ona poput planinskog zraka. Nije agresivna, nije napadna i ne pokušava impresionirati snagom. Elegantna je, uravnotežena i upravo zato joj se uvijek rado vraćam. Mislim da će je jednako cijeniti i netko tko tek ulazi u svijet cigara i iskusan pušač koji traži cigaru za svaki dan.

I za kraj, koji biste savjet dali nekome tko tek ulazi u svijet cigara?

“Istražujte. I onda ponovno istražujte. I nakon toga nastavite istraživati.” - Zdravko Brkić

Nemojte dopustiti da vaš ukus oblikuju društvene mreže, internetske liste ili ljudi koji tvrde da postoji samo jedan ispravan izbor. U svijetu cigara ne postoji univerzalna istina. Ono što je meni savršena cigara, nekome drugome možda neće značiti ništa, i upravo je u tome ljepota ovog hobija. Probajte što više različitih proizvođača, različitih zemalja, različitih formata i jačina. Nemojte se bojati pogriješiti. Ponekad ćete kupiti cigaru koja vas neće oduševiti, ali ćete upravo zahvaljujući njoj bolje razumjeti onu koja hoće.

Najvažnije je da razvijete vlastiti ukus. Onog trenutka kada prestanete pušiti cigare zato što ih drugi smatraju dobrima i počnete birati one koje se iskreno sviđaju vama, tada zapravo počinje pravo uživanje. To je možda i najvrjednija lekcija koju sam naučio tijekom svih ovih godina.

Razgovor sa gosp. Zdravkom Brkićem još jednom potvrđuje da cigare nikada nisu bile samo pitanje duhana, formata ili zemlje podrijetla. One su prije svega priče. Priče o ljudima koje upoznajemo, mjestima koja posjećujemo i trenucima kojima se vraćamo godinama poslije. Možda upravo zato tijekom ovog razgovora gotovo nijednom nije pokušao objasniti cigaru kroz note cedrovine, papra ili kože. Puno radije govorio je o prijateljstvima, mentorima, Kubi, putovanjima i razgovorima koji nastaju kada nekoliko ljudi sjedne za isti stol.

U vremenu u kojem se gotovo sve pokušava ubrzati, cigara i dalje ostaje jedan od rijetkih rituala koji nas prisiljava da usporimo. A upravo je to, čini se, ono što Zdravko Brkić cijelo vrijeme pokušava poručiti. Manje razmišljajte o pravilima, a više uživajte u trenutku. Jer, kako je i sam rekao tijekom našeg razgovora:

“Moda prolazi, stil ostaje. Isto vrijedi i za cigare.” - Zdravko Brkić

Dragi gosp. Brkić, hvala Vam na ovom ugodnom razgovoru i puno sreće želimo u budućnosti!

Fotografije: Zdravko Brkić