Užitak odijevanja

Danas sam odjenuo plavo odijelo s tankim prugama, bijelu košulju s dvostrukim manžetama i prilično ozbiljnu kravatu. Ništa posebno neobično. Zapravo, prije nekoliko godina takav način odijevanja bio bi sasvim uobičajen za mene.

Međutim, jutros, dok sam se gledao u ogledalu, pomislio sam nešto što me nasmijalo: danas se gotovo nikada više ne odijevam tako.

Zanimljivo je to što me odjeća nikada nije toliko zanimala kao sada. Nisam se udaljio od krojačkog svijeta, vjerojatno sam mu bliži nego ikada. Promijenio se način na koji ga razumijem i, prije svega, način na koji ga uključujem u svoju svakodnevicu.

Dio te promjene započeo je prije nekoliko godina, kada sam se preselio u Španjolsku. Ovdje sam ponovno počeo istinski doživljavati godišnja doba i uz njih otkrio mnogo više mogućnosti za odijevanje. Jesen omogućuje povratak tvidu, flanelu i samtastom baršunu; zima donosi kašmir, kapute, šalove i slojevito odijevanje; a zatim dolazi toplije vrijeme i ponovno se pojavljuju lan, prozračnije vunene tkanine i laganije konstrukcije odjeće.

Ima nečeg lijepog u tome što ne možemo sve nositi tijekom cijele godine. Počnemo se veseliti određenim odjevnim komadima. Prvoj jakni od tvida kada temperature padnu, kaputu koji se nakon ljeta vraća u ormar ili lanenim hlačama koje najavljuju da je napokon stiglo toplo vrijeme.

S godišnjim dobima počeo sam se i mnogo više igrati odjećom. Jakna od tvida s drugačijim hlačama, Teba jakna, dobra casual jakna, džemper ispod sakoa. Kravate od vune, svile ili lana, džepne maramice, šalovi, kvalitetne cipele, satovi, remeni, naramenice ili čak dobar kišobran. Slojevi mogu potpuno promijeniti kombinaciju, baš kao i različite teksture.

Nije riječ o dodavanju stvari samo zato da bismo ih dodali. Svaki bi element trebao imati svoju svrhu, a da pritom cijela kombinacija ne izgleda pretjerano osmišljeno. Možda je upravo to ono u čemu danas najviše uživam: mogućnost eksperimentiranja uz zadržavanje određene dosljednosti.

Gotovo neprimjetno, odijelo je prestalo biti središnji dio moje garderobe. No sve ono što sam oduvijek volio kod krojačkog umijeća i dalje je tu. I dalje su mi važne proporcije, pad tkanine, duljina sakoa, dobar ovratnik, široki reveri, ručno izrađeni detalji i, posebno, način na koji odjevni predmet pristaje tijelu.

Hlače visokog struka s dvostrukim naborima mogu biti izrađene od klasičnog flanela, ali i od samta, pamuka ili lana. Sako može imati izrazito krojačku konstrukciju i proporcije, a da pritom ne djeluje formalno. Za mene je upravo to jedan od najzanimljivijih aspekata današnjeg načina odijevanja.

„Tradicija je i dalje prisutna. Promijenio se samo način na koji je koristimo.”

Možda sam zato počeo razmišljati i o tome kako prečesto poistovjećujemo formalno odijevanje s dobrim odijevanjem. Svakodnevno viđamo mnogo muškaraca u odijelima pa se čini da samo nošenje odijela automatski podrazumijeva određenu eleganciju. Ali to nije uvijek tako.

Prekratak ili preuzak sako, ramena koja nisu u skladu s tijelom, hlače pogrešne visine struka ili volumena mogu potpuno promijeniti figuru. Odijelo, koje bi trebalo istaknuti prednosti tijela, na kraju može postići upravo suprotan učinak.

Jedna od najvećih prednosti kvalitetnog krojačkog umijeća oduvijek je bila sposobnost razumijevanja tijela. Dobar sako može uravnotežiti ramena i oblikovati siluetu, dok hlače odgovarajuće visine struka i volumena mogu potpuno promijeniti proporcije muškarca. A kada sve zajedno funkcionira, često ne moramo čak ni poznavati modu da bismo to primijetili. Jednostavno pogledamo osobu i pomislimo da je dobro odjevena.

„Odijelo nas može učiniti formalnijima. Ali ne nužno i elegantnijima.”

Isto vrijedi i obrnuto. Neki od najelegantnijih muškaraca koje svakodnevno susrećem stariji su gospodini koji očito više nemaju nikakvu potrebu odijevati se za odlazak u ured. Gotovo nikada ne nose odijela.

Možda nose sako od tvida, džemper, flanelske hlače i kvalitetne cipele koje vjerojatno koriste već godinama. Ponekad dodaju šal ili džepnu maramicu. Ništa ne djeluje posebno komplicirano, a ipak je sve na svome mjestu.

Posebno me privlači prirodnost s kojom nose odjeću. Poznaju svoje tijelo, svoje proporcije i znaju što im odgovara. Nakon mnogo godina odjeća prestaje djelovati kao nešto nametnuto i jednostavno postaje dio njih.

Za mene je upravo to usko povezano s elegancijom.

To me također podsjeća da dobar ukus ima relativno malo veze s novcem. Netko može kupiti iznimno skup sako, a ne znati ga nositi, jednako kao što netko može imati prilično jednostavnu garderobu i odijevati se izvanredno dobro.

Za razvijanje ukusa potrebno je vrijeme. Treba promatrati, isprobavati, griješiti i pokušavati ponovno. Dodirivati tkanine, razumjeti zašto se flanel ponaša drugačije od lana, otkriti što dobar sako može učiniti za našu figuru, pronaći boje, cipele i proporcije koje nam odgovaraju.

Treba biti znatiželjan.

Možda me upravo zato ideja krojačkog umijeća i dalje toliko privlači. Ne samo kao mjesto na koje odlazimo kada imamo vjenčanje i trebamo odijelo, već kao što je to oduvijek bilo: mjesto kojem se vraćamo.

S vremenom dobar krojač počinje znati mnogo toga o nama. Poznaje naše tijelo, naravno, ali i naš ukus, posao, mjesta na koja putujemo, način života, ono što već imamo u ormaru i ono što nam je doista potrebno. Na neki način postaje osoba od povjerenja kada je riječ o našem načinu odijevanja.

Takav odnos čini mi se sve zanimljivijim u svijetu u kojem gotovo sve možemo kupiti u nekoliko sekundi. Ući u krojački salon, razgovarati s nekim tko poznaje svoj zanat, dodirivati tkanine, postavljati pitanja, isprobavati drugačije proporcije i postupno graditi garderobu potpuno je drugačije iskustvo od jednostavne kupnje odjevnog predmeta.

Ne mislim da se trebamo vratiti u vrijeme kada su muškarci svakodnevno nosili odijela. Ja to, svakako, ne želim. Previše mi se sviđa mogućnost da sutra odjenem jaknu od tvida, prekosutra Tebu, a kada stigne lipanj, ponovno izvadim svoje lanene hlače.

Ali mislim da vrijedi ponovno oživjeti dio nekadašnje kulture odijevanja: razgovarati s krojačem, upoznati dobrog postolara, raspitivati se o tkaninama, popravljati cipele koje volimo, iščekivati jesen kako bismo ponovno nosili određenu jaknu. Ukratko, posvetiti više pažnje odijevanju i ponovno uživati u cijelom procesu.

Jer možda smo se previše naviknuli kupovati odjeću.

I znatno smo manje vremena posvetili učenju kako se odijevati.

Fotografije: Casa Sartorial