Rolex Oysterquartz: Kako je Rolex preživio kvarcnu krizu i promijenio svoju povijest

Oysterquartz zauzima posebno mjesto u Rolexovoj povijesti jer predstavlja odgovor brenda na jedno od najizazovnijih razdoblja za švicarsku industriju satova – kvarcnu krizu. Dok je Rolex danas sinonim za stabilnost i dugoročnu viziju, put kroz eru kvarcnih satova zahtijevao je prilagodbu i tehnološki razvoj kakav do tada nije bio karakterističan za marku.

Prekretnica se dogodila 25. prosinca 1969. godine kada je Seiko predstavio Astron 35SQ, prvi komercijalno dostupni kvarcni ručni sat. Iako su japanski proizvođači prvi stigli do cilja, švicarska industrija nije ostala po strani. Dvadeset uglednih proizvođača, među kojima su bili Rolex, Patek Philippe, IWC i brojni drugi, udružili su snage unutar organizacije Centre Electronique Horloger (CEH). Cilj tog projekta bio je razviti kvarcne mehanizme švicarske proizvodnje koji bi mogli konkurirati japanskim rješenjima.

Rezultat zajedničkog rada bio je kalibar Beta 21, predstavljen 1969. godine. Ukupno je proizvedeno 6000 primjeraka ovog mehanizma, koji su pokretali satove poput prvog Rolex Quartza reference 5100, IWC Da Vincija i Omega Electroquartza. Rolex je svoj model Date ref. 5100 predstavio 1970. godine, a proizvedeno je nešto više od tisuću primjeraka. Model se rasprodao iznimno brzo, a među kolekcionarima je uvriježeno mišljenje da je cjelokupna serija bila rezervirana i prije početka proizvodnje.

Osim što je sadržavao prvi Rolexov kvarcni mehanizam, ref. 5100 isticao se i izgledom. Kućište promjera 39 milimetara izrađeno je od 18-karatnog žutog zlata kako bi moglo smjestiti veliki Beta 21 mehanizam. Sat je imao prepoznatljivu rebrastu lunetu, integriranu narukvicu s tri karike i širokim središnjim segmentima te safirno staklo, prvi put korišteno na jednom Rolexu. Kasnije su proizvedene i verzije u bijelom zlatu pod istom referencom 5100. Za dizajn ovog modela bio je zaslužan Gerald Genta.

Unatoč početnom uspjehu, Beta 21 nije u potpunosti odgovarala Rolexovim standardima. Mehanizam nije bio prilagodljiv Oyster kućištu, zbog čega Rolex nije mogao jamčiti razinu vodootpornosti po kojoj je bio poznat. Dodatno, kompanija nije bila sklona ideji da koristi iste mehanizme kao i drugi proizvođači. Upravo zbog toga Rolex napušta CEH i pokreće razvoj vlastitog kvarcnog kalibra.

Rad na internim kvarcnim mehanizmima započeo je 1972. godine i trajao je pet godina. Rezultat su bili kalibri 5035 i 5055, predstavljeni 1977. godine. Kalibar 5035 bio je namijenjen modelima Oysterquartz Datejust, dok je kalibar 5055 pokretao Oysterquartz Day-Date. Oba mehanizma sadržavala su 11 dragulja i oscilator frekvencije 32 kHz.

Rolex je smatrao da je za veću preciznost potrebno povećati frekvenciju rada kako bi se smanjio utjecaj temperaturnih promjena, pa su oscilatori Oysterquartz kalibara radili četiri puta brže od onih u Beta 21 mehanizmu.

U trenutku predstavljanja smatrani su tehnološkim dostignućem te su nudili veću preciznost od bilo kojeg Rolexova mehaničkog kalibra tog vremena. Također su imali funkciju brzog podešavanja datuma i hack funkciju.

Zanimljivo je da prvi primjerci kalibra 5035 nisu bili poslani na COSC certificiranje. Zbog toga Oysterquartz Datejust modeli iz tog razdoblja na brojčaniku ne nose oznaku „Superlative Chronometer Officially Certified“. Krajem sedamdesetih godina Rolex je izvršio manju modifikaciju, zamijenivši kvarcni kristal verzijom u obliku vilice za ugađanje, nakon čega je kalibar 5035 poslan na certificiranje. Od približno 1979. godine Oysterquartz Datejust modeli dobivaju SCOC oznaku na brojčaniku. Ne certificirani mehanizmi danas su poznati kao Mark I, dok se certificirane verzije nazivaju Mark II.

Kalibar 5055 imao je COSC certifikat od samog početka proizvodnje. Zbog toga svi Oysterquartz Day-Date modeli nose oznaku „Superlative Chronometer Officially Certified“.

Prvi Oysterquartz modeli koji su se pojavili u Rolexovu katalogu 1977. godine bili su reference 17000, 17013 i 19018. Proizvodnja se nastavila desetljećima, no početkom 21. stoljeća Oysterquartz polako nestaje iz ponude. Posljednja godina u kojoj je Rolex COSC-u prijavio kvarcne mehanizme za certificiranje bila je 2001. Već 2002. čelični Oysterquartz modeli više se nisu pojavljivali u katalozima, a do 2004. godine nestale su i preostale Oysterquartz reference, čime je završeno jedno od najzanimljivijih poglavlja Rolexove kvarcne ere.