Povijest cigara: Od drevnih Maja do modernih kubanskih cigara

Povijest cigara proteže se tijekom tisuće godina, iako njihovo pravo podrijetlo nikada nije potpuno razjašnjeno. Kada je Kristofor Kolumbo 1492. godine stigao u Novi svijet, postao je prvi zapadnjak koji je susreo duhanske proizvode nalik cigarama. Unatoč brojnim teorijama o tome tko je prvi izradio cigaru i na koji je način nastala, arheološki nalazi pružili su dovoljno tragova da se stvori jasnija slika njezine rane povijesti. Tijekom stoljeća cigare su postale dio brojnih kultura, a svaki poznati brend sa sobom nosi i određeno povijesno nasljeđe.

Cigara se najčešće opisuje kao čvrsto smotan snop duhana koji se pali kako bi se dim uvlačio u usta. Smatra se da su drevni Maje među prvim narodima koji su koristili ovakav oblik duhana, što potvrđuje i stara majanska posuda s prikazom čovjeka koji puši smotani duhan omotan listovima biljke.

Autohtoni narodi Amerike prvi su uzgajali i koristili duhan, a nakon raspada civilizacije Maya običaj se širio prema Sjevernoj i Južnoj Americi. Duhan je imao važnu ulogu u obredima brojnih plemena. Vjeruje se da riječ “tobacco” potječe od naziva karipskog otoka Tobago, dok drugi smatraju da korijen dolazi iz meksičke pokrajine Tabasco. Kubanski Taíno Indijanci koristili su izraz “Cohiba” za cigare, dok riječ “cigar” navodno proizlazi iz majanske riječi “sikar”, što znači pušenje.

Kolumbova posada upoznala je duhan u razmjeni s domorocima, a mornari su ga ubrzo počeli koristiti tijekom povratka u Europu. Nakon što se običaj proširio Španjolskom i Portugalom, važnu ulogu u njegovoj popularizaciji imao je francuski diplomat Jean Nicot, po kojem je nikotin i dobio ime. Pušenje se zatim širilo Italijom i ostatkom Europe, iako su ga pojedini vladari pokušavali ograničiti ili zabraniti. Španjolski proizvođači razvili su tehniku motanja sušenog duhana u papir, što je cigare učinilo praktičnijima i elegantnijima za korištenje.

Iako je Španjolska dugo dominirala europskom proizvodnjom cigara, ubrzo se pokazalo da Kuba ima idealne klimatske uvjete za uzgoj kvalitetnog duhana. Zbog toga su kubanske cigare s vremenom stekle svjetsku reputaciju. Španjolska je pokušala zadržati monopol, no mnogi proizvođači selili su se na Floridu ili pokušavali uzgajati duhan na Filipinima, tadašnjoj španjolskoj koloniji. Kasnije je i New York postao važno središte proizvodnje cigara. Razvila se i kućna proizvodnja, što je nakratko dovelo do zabrane, ali je ona ubrzo ukinuta pa je industrija ponovno procvjetala.

Prvi duhan u Americi uzgojen je 1640. godine u Windsoru u Connecticutu. Tijekom sljedećih stoljeća lula i cigare bile su vrlo popularne u Europi, čak i prije dominacije cigareta. U razdoblju sukoba Engleske i Španjolske Englezi su nakratko kontrolirali Havanu, što je omogućilo jaču međunarodnu trgovinu nego u prethodnim stoljećima španjolske vlasti.

Potražnja za cigarama u Engleskoj nastavila je rasti, a poznati Connecticut omot nastao je zahvaljujući engleskom časniku iz Hartforda koji je nakon boravka u Havani prokrijumčario sjeme duhana.

Sjeme se prilagodilo lokalnoj klimi i omogućilo proizvodnju desecima tisuća cigara. Do početka 19. stoljeća Havana cigare već su se izvozile širom svijeta, a mnogi proizvođači koristili su upravo Connecticut duhan za omote i veziva.

Tijekom sljedećih desetljeća Sjedinjene Države postupno preuzimaju vodeću ulogu u proizvodnji cigara, iako su ranije uvozile duhan s Kube. Do 1860. godine u Americi je već bilo više od 1500 tvornica cigara. U tom razdoblju pojavljuju se poznati kubanski brendovi poput Sancho Panze, Partagasa, Montecrista i El Rey del Munda, dok jačaju i američki proizvođači poput La Paline. Zbog političkih sukoba na Kubi i španjolske vlasti, mnogi proizvođači sele se u Key West, koji postaje poznat kao “Cigar City”.

Godina 1920. smatra se vrhuncem američke proizvodnje cigara. Unatoč prohibiciji, proizvedene su milijarde komada. Godinu ranije uveden je stroj za motanje cigara, pa je više od četiri tisuće strojeva ubrzo povećalo produktivnost u odnosu na ručnu izradu.

Velika depresija uskoro usporava tržište, a zbog pada prihoda potrošači sve češće biraju jeftinije cigare umjesto skupih kubanskih.

Nakon pobjede Fidela Castra 1959. kubanska industrija je nacionalizirana, a Cohiba je isprva bila rezervirana za političku elitu. Godine 1962. SAD uvode embargo na kubanske proizvode, čime Kuba gubi glavno tržište. Mnogi proizvođači sele se u inozemstvo i šire proizvodnju duhana, pa nastaju novi centri proizvodnje. Brendovi poput Montecrista na Kanarskim otocima dobivaju nova imena, dok Partagas i Hoyo de Monterrey ostaju popularni.

Tijekom 1980-ih industrija cigara prolazi kroz stagnaciju, ali se početkom 1990-ih ponovno oporavlja. Dok potrošnja cigareta u SAD-u opada, cigare ponovno postaju simbol prestiža među bogatijim slojevima. Dominikanska Republika snažno povećava proizvodnju, a kubanske cigare ostaju među najtraženijima. Cohiba postaje dostupna i izvan Kube, dok raspad Sovjetskog Saveza dodatno potiče Kubu na povećanje izvoza cigara.

Nova promjena dogodila se 2014. godine kada je administracija Baracka Obame ublažila ograničenja vezana uz putovanja Amerikanaca na Kubu i unos kubanskih cigara u zemlju. Danas se kubanske cigare mogu kupovati u brojnim državama, uz određena ograničenja pri unosu u SAD. Premium cigare dosežu cijenu od nekoliko dolara po komadu, iako postoje i pristupačnije opcije.

Industrija cigara prošla je kroz brojne promjene od vremena kada je duhan prvi put stigao u Europu. Mijenjali su se oblici cigara, način motanja, okusi i tehnike proizvodnje.

Unatoč poznatim zdravstvenim rizicima, cigare su ostale prisutne u popularnoj kulturi, filmu i među javnim osobama poput glumaca, političara i glazbenika.

Iako industrija više nema razmjere kakve je imala tijekom svojih najvećih uspona u 20. stoljeću, prodaja i dalje pokazuje stabilan rast, dok dio potrošača prelazi s cigareta na drugačije oblike konzumacije duhana.

Fotografija: MyCigarSite